Intervju Dragan Momčilović, umetnik

Hotel My Place Best Western ukrašen je njegovim slikama i skulpturama. Još jedan niški hotel, Ambasador My Place, koji će biti otvoren na jesen, oprema se umetničkim radovima Dragana Momčilovića. Dobio je mnogo nagrada za likovno stvaralaštvo, kao i niz priznanja za grafički dizajn. Preko 40 godina je član udruženja ULUPUDS i i isto toliko živi i radi u Nišu, aktivno učestvujući u stvaranju kulturnog miljea grada.

Đorđe Kadijević je rekao da je „u slikarstvu Dragana Momčilovića najveća tajna ono što je vidljivo“. O Vašem radu pisali su i drugi poznati kritičari, umetnici i pesnici…

Jedan od likovnih kritičara je napisao da na svojim slikama „stvaram jedan svet koji je drugojačiji od našeg, tih, dalek i usamljen, koji sliči svim autentničnim umetničkim svetovima“.  Mislim da  je olovka, bilo da se njome crta ili piše, značajno sredstvo. Može se reći da moje celokupno stvaralaštvo ulazi u tanano pesničko štivo. Da li je to zbog toga što se decenijama bavim pesništvom Branka Miljkovića tražeći u njegovim stihovima (još uvek) suštinu, ili zbog drugovanja sa pesnicima i piscima? Upoznao sam mnoge bardove naše književnosti dok sam radio u  izdavačkoj kući Gradina u Nišu, gde sam likovno  opremio preko 1000 naslova knjiga. Slikari i pesnici treba da koračaju zajedno.

Ostvarili ste visok nivo znakovne prepoznatljivosti u opremanju knjiga, a  jezik simbola vidljiv je i na Vašoj slici „Osećanje sveta“  gde ste prikazali mnoge naše pesnike. Slika je postavljena u Hotelu My Place.

Slika je roba i vredi onoliko koliko neko hoće da je plati. Ali, naravno, nije samo to razlog što se nalazi u ovom hotelu. Vlasnika i direktora My Place-a, Ivana Spasića,  poznajem dvadesetak godina. On je neobična pojava u ovom gradu, a i šire (smeh). Bavi  se ozbiljnim biznisom i čovek je koji ima istančane vizuelne percepcije i poseban senzibilitet. Krase ga iskrenost, poštenje. Mi dugo sarađujemo, a vremenom smo postali i prijatelji.

Šta Vas je odvelo u svet slikarstva?

Teško pitanje. Mislim da je to nešto što čovek nosi u sebi. Detinjstvo sam proveo u Crnoj Travi, sve do preseljenja moje porodice u Ćićevac. U ovoj moravskoj varoši odrastao sam i završio osnovnu školu. Zatim sam upisao Umetničku školu u Nišu, a dalje školovanje nastavio u Skoplju, na Pedagoškoj akademiji „Kliment Ohridski“. Imao sam dobre profesore, a i priliku da, boraveći na studijskim putovanjima, vidim Firencu, Rim, Nicu…  Kasnije sam obišao „pola sveta“. Sve je to, tu negde, ostavilo traga.

Na Vašu inicijativu Fabrika duvana Niš, danas Filip Moris, gde ste radili u sektoru marketinga i dizajna,  formirala je 1994. godine likovnu koloniju Classic. Danas radite u statusu slobodnog umetnika?

Godinama sam organizovao likovnu koloniju, a firmu sam napustio 2005. godine da bih se potpuno posvetio slikarstvu. Raspoređujem sam svoje vreme, a sve češče boravim na selu, na Čemerniku. Ako je Vaše pitanje da li tamo idem da bih slikao, odgovor je odričan. Tamo kosim livadu, sadim crni i beli luk, slušam Šopena, Čajkovskog, Betovena, Baha… Zasadio sam i javor. Priroda zrači toplinom i mekotom. Ona je konačno pribežište.

Tekst i foto: Rozana Sazdić