Muzej i atelje Terra Kikinda

Posle bezmalo četri decenije, koliko postoji Međunarodni simpozijum Terra, svo bogatstvo koje su mu vajari iz čitavog sveta darovali izloženo je pod svodovima nekadašnjeg vojnog manježa i pod otvorenim nebom. Muzej i dvorište ateljea nemaju takmaca u svetu jer se u njima nalaze skulpture od terakote velikog formata i nemerljivog tematsko-poetičkog raspona.

Pokretač i idejni tvorac, najpre Simpozijuma i ateljea Terra, a sada i istoimenog muzeja je Slobodan Kojić, akademski vajar i profesor Fakulteta likovnih umetnosti na Cetinju. Imali smo čast da nas profesor Kojić ugosti i pokaže prostore u kojima je nastala ova jedinstvena zbirka.

Mudro je pohvaliti kikindsku glinu

„Vajar koji oblikuje glinu, zapravo misli u iskonskoj materiji od koje je sačinjena  naša majka zemlja. Kad odrastaš u gradu gline, gde je sva deca odmalena mese, nije čudo što se rodila ova ideja. Na tlu Evrope, od nestanka etrurske kulture, nije bilo smelijeg poduhvata da se reafirmiše skoro zaboravljena tehnika i poetika izražavanja u terakoti, a Kikinda leži na dobroj glini, od nje su, praveći crep, živele i žive mnoge generacije, te je mudro pohvaliti je“, počinje svoju priču naš domaćin.

Radost za vajare

Simpozijum Terra je od samog nastanka zamišljen da bude ekskluzivan: „Pažljivo smo birali koga ćemo zvati i nikada nam u gostima nije bilo više od osam umetnika. Hteli smo da im damo dovoljno prostora da stvaraju, a za uzvrat oni su nam ostavljali po jednu veliku skulpturu i dve galerijskog formata. Sve ostalo što bi tokom Simpozijuma napravili, noslili su sa sobom i tako su nastale mnoge vredne zbirke. Zanimljivo je i što nam je, na primer, gostovao vajar iz Bangladeša, zemlje koja u ovoj oblasti nema neku tradiciju, ali i umetnici iz Japana, koji su vodeći u svetu kada govorimo o skulpturi,“ kaže profesor Kojić.

Muzej u manježu

Tokom godina prikupljena je „gorostasna“ zbirka – više od hiljadu skulptura, u čijem je stvaranju učestvovalo preko tristotine umetnika. Na pitanje kako je uspeo da se izbori za muzejski prostor, profestor Kojić odgovara: „Kada imate takvo blago koje publika ne može da vidi, došao je krajnji čas da nam se dogodi muzej. Preživeli smo ratove i bombe, što je odložilo njegovo otvaranje. Odlučujući momenat bila je odluka gradskih vlasti da otkupe napušten vojni manjež s kraja 19. veka. Pretvaranje manježa u Muzej bio je izazov sam po sebi, ali mi smo istovremeno uspeli da spasemo arhitektonski izuzetno vrednu građevinu, koja samo što se nije urušila.“

Kružna vatra

Napuštamo galeriju Terra u centru grada, gde smo započeli razgovor i krećemo put ateljea, tamo gde su nastala sva umetniča dela. Kapija napuštenog “Pogona II” fabrike crepa nam se otvara i mi ulazimo u svet kakav nikada ranije nismo videli. Već sa kapije otvara se pogled na travnjak po kojem su rasuta crvenkasta „obličja“. Levo su svatovi i mlada, ispred je golemi meda, tamo u daljini nazire se šinjel maršala Tita… Usput, pitamo profesora da nam objasni ideju ove postavke, a on nam, smešeći se, kaže da mi prolazimo kroz skladište, koje će tek postati izložba na otvorenom. Potom, ulazimo u atelje koji se nalazi u hali gde se proizvodio crep i naš domaćin nas prvo odvodi u prostoriju gde se on pekao. Priča nam o genijalnosti majstora koji su ozidali peć sa sistemom cugova kako se vatra nikada ne bi gasila, već išla u krug.

Radost za publiku

Poslednja etapa našeg upoznavanja s Terrom je obilazak Muzeja koji je otvoren krajem prošle godine. Videla sam fotografije sa otvaranja, ali nijedna od njih ne može da dočara lepotu ovog prostora: difuzno svetlo, zidove od bledo ružičaste cigle i ogroman svod pod kojim se nalaze odabrana dela nastala na Simpozijumu. Svaka velika i mala sklptura ima svoju priču. Meni se naročito dopala ona koju je ispričala Hiroko Kono, skulptorka iz Japana. On je u glini ovekovečila istiniti događaj: njena majka, koja je na skulpturi predstavljena sa spokojnim smeškom,  stoji ispred biblioteke s knjigama koju je u trenutku rastrojstva zapalila i u pepeo pretvorila neprocenjivo vredno blago japanske kulture.

Autor: Milena Mihaljčić
Foto: Rozana Sazdić i CLPU Terra