Makaze i „mobilna“ umetnost

Neobično je kada se u jednoj ličnosti objedine posve različiti talenti. Miloš Pantić je poznati beogradski muški frizer koji na listi svojih klijenta ima mahom ljude koji pripadaju eliti, ali i ljude koji su, zlom srećom, dospeli na samo dno društvene lestvice. To  znam iz lične priče. Čoveka koji mu je nekada bio mušterija, a potom više od decenije proveo iza rešetaka, Miloš nije odbacio. Sasvim suprotno – postupao je s njim s  mnogo većom pažnjom i blagonaklonšću. Svoje usluge nije naplaćivao i uvek je našao neki razlog da časti pićem i „čašicom“ prijateljskog razgovora. Sasvim slučajno znam i da je u svojoj radnji, u nekadašnjem hotelu Intercontinental, posle mnogo ubeđivanja, pristao da ošiša i jednu ženu, koja mi je posvedočila da joj takvu, savršenu frizuru niko nikada nije oblikovao. Čini se da Miloš ima dar da oseti karakter svakog čoveka i pronikne u njegove tanane težnje i unutrašnji osećaj sopstva.

Traganje za svetlošću

Osim što je znalac svog zanata, posvetio se i učenju posebnih istočnjačkih duhovnih disciplina koje su utemeljene na japanskoj tradiciji, a koja se ukratko može definisati kao potraga za skrivenom svetlošću koja za kranji cilj ima dosezanje ličnog i kolektivnog pročišćenja.  Međutim, ovde priči nije kraj, jer Miloš nosi u sebi i jak stvaralački impuls koji ga je odveo i u vode književnosti i u vode likovnih umetnosti, a to je upravo i povod za ovu priču jer se, u Centru lepih umetnosti Gvarnerijus u Beogradu, 24. avgusta otvara njegova, druga po redu samostalna izložba, a prva ikada viđena izložba nove umetničke forme – digitalne monotipije.

Miloševo oko i leteće makaze

Radovi koji čine izložbu pod nazivom „Obrazi“ nastali su na mobilnom telefonu, a umetnikova inspiracija bile su ljudi koje je šišao. U uvodnom delu izložbenog kataloga Slobodan Lazarević, jedan od Miloševih prijatelja i klijenata je zabeležio: „Priroda posla koji je godinama obavljao za nas, dopustila je Milošu Pantiću, s vremena na vreme, da bude zagledan u naša lica. Na njima je on video sav teret godina i olovo briga koje su se nataložile u lavirintu bora, a koji smo mi u svojim životnim ludostima najčešće zaboravljali. Ta i takva lica bila su predmet tananog, lucidnog, minucioznog Miloševog posmatranja. Za svakog od nas bile su važnije makaze koje su u njegovim veštim rukama obletale oko naših glava. To nisu bili pokreti frizera, nego kakvog šamana koji je smiren, siguran u sebe potonuo u mitski ritual opšteći sa nevidljivim silama.  Za to vreme mi smo se bavili samo prozaičnom mišlju kakav će stilski fazon da se izrodi posle tako smelog leta i razgovora sa nedodirljivim silama. Međutim, kao svaki šaman, Miloš je bio mudriji – posmatrao je naša lica, lavirinte bora, grimase zaboravljenih raspoloženja proveravajući ono najvažnije: da li uvek, dok se prepuštamo njegovoj neodoljivoj veštini, na lica navlačimo jednu te istu ili različite maske. U narečenoj situaciji magije obreda on je bio u prednosti nad nama. Zahvaljujući kosi koja uporno raste „na manitoj glavi“, Miloš je mogao, znao, umeo da se sa svojim modelima vidi onoliko puta koliko to oni zažele. Zahvaljujući okolnostima on je, rekli bismo, bez napora prešao onu ne uvek pitomu granicu koja vodi od zanata do umetnosti, od čoveka koji zna do ličnosti koja iako ume, najpre se uvek pita kako? Stoga Miloš Pantić nije upao u zamku u koju upadaju i prividno mnogo potkovaniji – da svojim delom kažu više nego prirodno. Oprezni Miloš, opremljen u svim okolnostima i situacijama zimskim potkovom, u svom stvaralačkom postupku čini samo toliko da priroda sama progovara. On je tu da učini da ono što je pritajeno, što se u nama skriva oduhovi i u novom ruhu ga iznese na svetlost dana. Jer i svetlost svoje zrake pozajmljuje od smisla. Jedno lice i koliko još maski?!“

Dobrodošli na izložbu! Dobrodošli u svet blagog i pronicljivog Miloša Pantića.

Milena Mihaljčić