Intervju – Svetlana Dingarac, fotograf

Živela je u Riju, jednom od najuzbudljivijih gradova sveta, a sanjala Zlatar, Goliju, Prokletije… Jedno planinarenje je Svetlani Dingarac, rođenoj i odrasloj u Beogradu, promenilo vidike i profesiju – izabrala je fotografsku umesto karijere građevinskog inženjera. Učestvovala je na preko sto pedeset kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, u izradi monografija, knjiga i publikacija, imala uspešne samostalne izložbe i za svoj rad dobila veliki broj nagrada i priznanja.

Danas se divimo Vašim fotografijama, a mogli smo i građevinskim objektima?

Da (smeh). Moj deda i otac su bili poznati gradjevinski inženjeri i bio je logičan sled da posle studija građevine nastavim porodičnu tradiciju. Međutim,  putovanje  1993. godine na Durmitor i fotografija tog pejzaža koju je uradio Branislav Strugar, otvorili su novo poglavlje u mom životu. Zaljubila sam se u snagu prirode i fotografiju, odnosno moć fotografije da zabeleži spoj prirode i čoveka. Osećaj slobode i zanosa inspirisali su me da načinim pregršt snimaka. Počela sam da ulažem u foto opremu i pravim izlete po Srbiji i Crnoj Gori, beležeći atmosferu i ljude koje sam sretala na putu. Upoznala sam i zavolela selo sa kojim do tada nisam imala dodira. Bila sam tipična gradska devojka, kojoj je bilo važno da bude moderno obučena i našminkana. Visoke potpetice zamenila sam gojzericama, šoping planinarenjem i satima bih pešačila da ovekovečim izlazak sunca, selo u planini… Prvi radovi  koje sam poslala na izložbu, visoko su ocenjeni, a u žiriju je bio i Branislav Strugar.

Zanimanje za fotografiju razvilo se usled ljubavi prema prirodi, a kasnije se interesovanje širilo na druge teme. Može se reći, čak, da sam „odužila“ porodični dug (smeh), koliko sam vremena posvetila snimanju arhitektonskih zdanja, mostova, kulturno – istorijskih spomenika, crkava…  Napravila sam veliku seriju fotografija Beogradske tvrđave, Viminacijuma, manastira Gradac… Posao fotografa mi je doneo više zanimanja (smeh). Imala sam priliku da “živim životom arheologa“ dok sam slikala Arheološki park Viminacijum, a boraveći u manastiru, ustajala sam kada i monahinje i pratila njihov način življenja.

Fotografija Vam je otvorila vrata u svet?

Poslednjih nekoliko godina provela sam putujući i radeći na projektima u Brazilu, Siriji, Kambodži, Zelenortskim ostrvima, Grčkoj i SAD. Poslednja destinacija je bila Jermenija. Pod pokroviteljstvom USAID-a učestvovala sam u projektu unapređenja turizma ove zemlje. Uradila sam tri vodiča, a angažovana sam i na projektu ruralnog turizma u pojasu Crnog mora koji obuhvata  Jermeniju, Gruziju, Tursku i Bugarsku.

Pažnju mi sve više zaokuplja turistička fotografija. Ljudi biraju očima, a dobra fotografija može da prikaže monumentalnost prizora i opčinjavajuću lepotu pejzaža. U propagandi, ona je neprocenjiva!

Mislim da je svaka zemlja egzotična na svoj način. Mnogi turisti smatraju našu zemlju egzotičnom! Pitanje je da li smo to pokazali? Na primer, Golija, kao Rezervat biosphere po odluci Uneska  je specifična za Srbiju. Očuvano je bogato kulturno nasleđe, tradicionalni način života,  prirodne retkosti… Da li je dovoljno  promovisana?

Kažete da svako mora da radi ono što ga ispunjava…

Član sam Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije i kandidat majstora fotografije u FSS. Moja želja je bila da se bavim umetničkom fotografijom, ali ona kod nas nema svoj plasman.

Danas, čini se, svako može da se bavi fotografijom i kvalitet, naravno, trpi. Tehnologija je napredovala, moguće je slikati i telefonom, te je ona postala neka vrsta masovne zabave. Kvalitetna fotografija i fotografija kao medij nije plaćena i vrednovana.

Put koji sam izabrala je osmišljavanje projekata. Radila sam Tri idealna dana u Srbiji’, ‘Deset idealnih mesta uz Koridor 10’ i druge. Zanimaju me projekti u turizmu, a tu fotografija ima veliki značaj. Istražujem, pronalazim puteve kojima se ređe ide i kroz itinerere koje pravim predlažem povratak prirodi i tradiciji – bilo da je u pitanju planinarenje, paraglajding ili predstavljanje starih zanata i spravljanje vina. Želela bih da moje fotografije navode na razmišljanje o vezi čoveka i prirode koju su pokidali tokovi savremenog života.

Postoji li razlika između žene fotografa i muškarca fotografa?

Svaki fotograf ima određeni senzibilitet, interesovanja i način rada, ali ne bi trebalo da se pravi razlika zbog pola. Ipak, imam jedan primer: 2001. godine  na osnovu fotografija ušla sam u najuži izbor za odlazak u Sibir. Nisam otišla jer nisu očekivali i planirali da ide žena, pa je to ostao moj neispunjen san.

Istakla bih saradnju sa Milanom Živkovićem kome sam pozirala. Kao model trudila sam se da „vidim fotografiju”, a bilo je zanimljivo naći se i sa druge strane objektiva. Saradnja sa Fadilom Šarkijem donela je drugačije iskustvo. Naša prvobitna ideja bila je da slikamo stene i more u Sitoniji, a prerasla je u  akt u prirodi. U stvari, ispričali smo priču o otuđenosti žene i muškarca. Svaku scenu smo promišljali zajedno i menjali mesta – bili smo i fotografi i modeli. Ova  serija zapravo govori o savremenom svetu i doprinosi bogatstvu izraza i širini gledanja na fotografijiu.

Lista Vaših klijenata je impresivna. Koliko fotografije govore o autoru?

Ne bih mogla da se odlučim i kažem – ta fotografija, to sam ja. Ono čemu težim u svakoj fotografiji je lepota, harmonija, svetlost… uvek tražim svetlost! Možda, kada jednom završim sve putopise, monografije i projekte, pronađem neko seoce, bavim se turizmom, naravno u Srbiji,  i napravim tu fotografiju.

Rozana Sazdić